Davno je Ajnštajn rekao da su svemir i ljudska glupost neograničeni. A gde ćete naći sve na jednom mestu, i svemir i ljudsku glupost, nego na internetu. Opšte je poznato da se svašta piše i da je sloboda govora zahvaljujući internetu postala kraljica svih ljudskih prava, ali više nije problem šta se piše nego dokle to doseže, tj.koliko je ljudi nešto pročitalo. Na temelju toga je nastala priča o zaštiti životne sredine, ali i Kim Kardašijan. „It is not about the preach, but the reach“ kažu zagovornici demokratije.
Čitam pre neki dan post izvesne dr Suzy koja je je kao mali uzbunjivač podigla na noge antivakcinaše, protivnike testova i neverne Tome u vezi korone. Šeruju ljudi njen post kako se testirala, čas pozitivna čas negativna, kako nam država uzima pare za maske i rukavice, kradu nas na svakom koraku i prave ludacima. Klasična lud-zbunjenog situacija. I otkud znam da li je to istina. Možda nas i kradu, kao i za sve ostalo; lažu, kao i za sve ostalo; uznemiravaju, kao i za sve ostalo.
Pojma nemam o medicini, a o virusima znam samo da se prenose vazduhom, kapljično, dodirom… i to je maksimum mog razumevanja koliko god puta da pročitam neki naučni tekst o toj temi. Jednostavno, ne razumem i nije sfera mog interesovanja. Gledam samo da izučem živu glavu iz ovoga i da ne završim kod lekara. Da li kod interniste ili psihijatra, svejedno je.
Vodim računa da iza mene ostane trag razumne i iole inteligentne osobe, pa ne delim baš kojekakve sadržaje. Volim dobre fore i fazone, mačke i lepe slike i tu mi je mozak na pola snage. Svakodnevne teme kao što je politika mogu da obradim samo sa onog najnižeg nivoa komunikacije – da vređam. O drugim temama kao što su istorija, pravo, ekonomija i sl. moram da se namučim, jer mi nema baš smisla samo nakucati nešto a da ne znam odakle mi to. Smatram da je znanje jedino što pravi razliku između stručnjaka i komentatora, a to se postiže kontinuiranim učenjem. I zato me blago uznemirava sledeće: kako je neko toliko uveren u istinitost nekih navoda a ne zna ni ko je izvor niti taj izvor pruža dokaze za svoje tvrdnje? Na stranu što taj neko nema ni sertifikat o završenoj dvodnevnoj osnovnoj obuci u vezi teme, kamoli diplomu visokoškolske ustanove. Dobri stari stid je davno zaboravljen. I zato ljudi, stvarno moramo da se saberete.
Svrha interneta jeste razmena informacija i eksplozija istih dovela je do kolapsa, u stvari. Dokazano je da čovek što ima veći izbor, to manje zna šta treba da radi. Isto je i sa podacima kojima barata svaki dan. Da bi čovek uspešno funkcionisao mora da nauči da se snađe u moru informacija: da zna gde da ih pronađe, da ih proceni i interpretira i na kraju da ih poveže i iskoristi. U suštini, čovek se po ovome ne razlikuje od kompjutera, ako izuzmemo onu emocionalnu komponentu.
Ako bismo inženjerski pristupili analizi informacija koja su od značaja, onda bismo sebi morali uvek da postavimo neka pitanja. Uzećemo slučaj dr Suzy kao primer.
KO JE TO REKAO?
Da li ja poznajem dr Suzy? Ne. Nisam čula za nju ni od prijatelja niti sam je viđala u medijima. Na jednoj slici, dok sam pokušavala da je nađem na FB, videla sam da je bivša direktorka a sada doktor u nekom međunarodnom medicinskom komitetu. Čak sam i to tražila na internetu, zaista postoji i kako kažu “oni su volonterska organizacija koja promoviše zdravlje, lokalno i šire, i članovi su studenti do 30 godina”. Oukeeej, moguće da je dr Suzy neki menadžer sa puno iskustva, pa vodi projekte i ispituje testove za koronu. Na FB nisam uspela da nađem njen profil, kao ni na Linkedinu. Ljudi su šerovali taj post kao sliku, i to je sve. Nema nikakvih podataka o njoj i što se mene tiče, ta osoba ne postoji.
Da zaključim: da bih poverovali u neku informaciju, moram znati od koga dolazi. Proveravam kao u policiji: ime, prezime, zanimanje, istoriju. I sve to piše na internetu! To što je neko napisao titulu ispred svog imena, ne znači da je istina. Uvek se setim jednog uticajnog koji je u svoj BIO napisao internet tajkun. Aj, ne seri. (moj blog, mogu da psujem).
ŠTA JE NEKO REKAO?
Da li je dr Suzy dala mišljenje ili činjenice? Navela je da je radila test 5 puta na sebi, pa je testirala i mačku i dobijala je iste rezultate – nekad pozitivna, nekad negativna. Na osnovu toga ona je zaključila da testovi nisu pouzdani i da je sve ovo ekonomsko-politička igra. Vrlo moguće da je ona to i uradila i da testovi zaista nisu garant. Ali gde je dokaz za to? Zašto nije priložila sliku tog testiranja i rezultata? Ako je neko hrabar da javno izgovori neke tvrdnje, onda ta hrabrost podrazumeva da je u stanju i da to dokaže.
Da zaključim: uvek tražim materijalni dokaz za neku tvrdnju. Ukoliko nisam uverena u to što pričaš, omogući mi da to vidim. Ovako ne mogu da te shvatim baš ozbiljno, takoreći ne verujem ti. Ne mislim da lažeš, samo me nisi ubedio. Dr Suzy mene nije ubedila.
GDE JE NEKO REKAO?
Nema gde drugde nego na društvenim mrežama. Vesti se najbrže šire tim putem i dobro je što je tako. Ipak, ima razlike da li je neko to rekao na privatnom profilu ili se izjašnjava kao član neke zvanične institucije? Da je dr Suzy stala ispred onog komiteta i rekla sve to što je rekla…hmm.. da se zapita čovek. Ovako je prilično neubedljivo. Imamo primer jednog doktora koji piše jedno na svom privatnom profilu, a u kad istupa ispred struke onda veže konja gde mu gazda kaže. i šta se desilo? Niko mu ne veruje, jer nije dosledan. Važno je i ljudima dati priliku da opovrgnu tvrdnje. Ne mislim na vređanje i omalovažavanje, nego pobijanje činjenica.
Da zaključim: ukoliko se radi od informacijama od značaja važno je kojim putem su se pustile u javnost. Ovde se ne radi o otkrivanju afera i kriminalnih radnji mada se i tada neko lice pojavi pred novinarima i da im informacije, što me opet vrati da iza toga ipak stoji zvanična provera i zvanična ustanova. Dr Suzy piše sa svog privatnog naloga i tako važna informacija da testovi nisu pouzdani mora doći od strane zvanične ustanove. Dr Suzy mene nije ubedila.
KAD JE NEKO REKAO?
Ni ovo ne može da se zanemari. U vreme korone koja još uvek traje (da se ne zavaravamo, ljudi umiru od toga ili nečega) pričati o nepouzdanosti testova i kako nas država zamajava za mene je samo pokušaj senzacionalizma. Čini mi se da dr Suzy koristi trenutak kada je virus glavna tema jer ljudi slabo pričaju o nečem drugom.
Da zaključim: dobro je pisati o aktuelnoj temi ali samo kad je ispunjeno sve gorenavedeno. Ukoliko nije tako, onda me zamajavaš i dovodiš u zabludu ili još gore krivo informišeš i praviš me glupom. A to tako ne ide, zar ne?
ZAŠTO JE NEKO REKAO?
Ovde teorije zavere dolaze do punog izražaja. Teoretičari se uvek pitaju šta se krije iza nečega? Koja je namera autora? Ko to podržava? Ko to finansira? U slučaju dr Suzy ona raskrinkava državu, daje savet zaraženima da ne obraćaju pažnju na to i kaže da ćemo postati žrtve svojih sugestija. Ne ulazim u njene motive i nek bude da mi želi dobro. Žena za mene ionako ne postoji 🙂
Da zaključim: teško je razumeti motive ukoliko ne uđemo u komunikaciju sa autorom kako bismo došli do dodatnih informacija i dobili širu sliku. Zato oprezno kod ovog pitanja.
KAKO JE NEKO REKAO?
Kojim tonom nešto pročitamo, zavisi od nas i zato je pisanje nezgodno. Iz iskustva, ipak, možemo reći da kad neko spomene državu možemo čuti blago režanje. U slučaju dr Suzy ja sam njen tekst pročitala kao da zvuči veoma samozadovoljno jer je na pragu velikog otkrića: država nas pljačka, testovi su glupost, mačke isto pate kao i mi…
Da zaključim: ne slušam ton ionako je moj! Osim ukoliko autor to naglasi – srećan sam što sam pobedio ceo svet!
U vremenu kad polažemo pravo na nešto ili nekog osećaj slobode je ultimativan zahtev. Biti slobodan znači biti živ, biti ljudsko biće, biti uvažen i poštovan. Ipak, to pravo samo po sebi ne daje ti pravo da ugrožavaš druge, da nanosiš štetu ili vređaš tuđe dostojanstvo i ugled. Moraš biti i odgovoran, odnosno snositi posledice svog činjenja.
Naš problem i jeste zanemarivanje osećaja odgovornosti prema sebi i prema drugima, pa se obraćamo s mržnjom, radimo nešto sa silom, lažemo i krademo. Da ne pričam o tome da među nama ima onih koji svesno dovode druge u stanje transa ne bi li ostvarili svoje samopromotivne ambicije jer znaju da ljudi ne razmišljaju previše i brzo zaboravljaju.
Da zaključim: primanje informacija od značaja je proces koji ima svoj početak i kraj. Sledeći put kad se pojavi neka dr Suzy stavite prst na čelo i razmislite o tome šta ta osoba hoće od vas: da li da vas učini boljim ili glupim.
Ko zna, možda i mi za nju ne postojimo…