Ovim podnebljem očigledno teku neku podzemne vode zbog kojih ljudi dožive neverovatne mentalne transformacije (čitaj oglupave) ili se bave nekim pitanjima za koje ne mogu da nađu odgovor. I, burazeru, ja da ti kažem, mnogo je teško. I njima i nama ostalima 🙂
U ovim godinama, posle puno promašaja ali i zgoditaka, mogu reći da sam samo delimično zadovoljna svojim životom. Žao mi je mene kad pogledam šta sam sve propustila i šta je moglo bolje, a opet znam koliko sve može da bude je*eno i zato je u redu i ako ostane ovako.
Dan-danas se pitam šta bi sa mnom bilo da je neko radio sa mnom, da mi je otvarao oči kad je trebalo i da me osnaživao kad kljoknem. Ne očajavam, bilo pa prošlo, šta je tu je, nema nazad i ostale utehe. Srećom, bila sam još uvek dovoljno normalna da prepoznam u kom grmu leži zec, odnosno šta je problem. I eto me sad pišem o mentalnom zdravlju – o psihoterapiji i koučingu.
Prihvatanje je prvi korak ka izlečenju. Ko god je prihvatio da ima problem, da ga nešto muči, da ne može da podnese, da želi da ode, da mu nešto smeta, da vapi za promenom, taj je uspeo u životu. Sigurno imaš u okruženju ljude koji ne pričaju ni o čemu, ponašaju se da je sve u redu, bodre se motivacionim porukama i žive kao u bajci. To su za mene “ludaci”. U prirodi čoveka nije da uživa, nego da radi, da stvara, a stvaraće samo kad mora da reši neki problem. Uživanje je ovde sinonim za lenjost, niske strasti, najniži nivo hedonizma.
Nego da se vratim na temu. Ovo vreme je mnogo naporno: borimo se za radno mesto, borimo se protiv nevidljivog neprijatelja, borimo se za zdrav razum, borimo se za dostojanstven život. Oni koji su dovoljno stabilni nekako i žive, a ovi ostali životare i jednog dana će postati većina i kao bure baruta eksplodiraće. A onda će svi naj*bati.
S druge strane, ovo vreme je idealno za ostvarivanje želja. Mislim, korona je pokazala da te danas ima-sutra nema, pa zašto propustiti priliku za realizaciju neke zamisli, ideje, cilja, vizije, plana, maštarije? Kad ćemo biti Stivovi Džobsi ako ne sad? Šta možemo da izgubimo?
E sad, pošto se razgovori sa sobom najčešće završe svađom, najbolje taj razgovor voditi u prisustvu trećeg lica. I tu dolazi do onog čuvenog pitanja: a s kim da popričam? Zavisi od toga da li ćeš poludeti ili si se samo zaglavio 🙂
Poludeću jednog dana
Garantujem da se ova zapovest izgovori barem milijardu i dvesta miliona puta dnevno i da kod velikog broja ljudi taj dan i osvane. Ludost ovde nije misao nego emocija. Krije tugu, ljutnju, sram, strah, iznenađenje, razočaranje, kajanje i sve ostale koje nas upropaste. Iako ljudi kažu da žele da se promene ili izleče, oni u stvari žele samo jedno: da ih više ne boli. Prag tolerancije je veoma individualan i zavisi od dužine trpljenje boli i okruženja.
Šta sve može da boli? Pa, sve ono što nam više nije korisno. Čak i kad mislimo da smo bezvredni i znamo da to nije dobro, i od toga imamo neku neku korist: bili smo lenji, imali smo razloga da tugujemo, opravdavali smo neuspehe, bilo nam je normalno da nas neko ne voli, itd. Međutim, u jednom trenutku desi se nešto, dođe do prezasićenja, shvatimo da sa nama nešto nije u redu. Počne da nas žulja, što bi rekli. Unutrašnji dijalog je često vrlo mučan jer te glas stalno vraća na staro, pošto to jedino zna a i lakše mu je. A da bi mu se suprotstavio potrebna ti je pomoć psihoterapeuta.
Meni je psihoterapija pomogla da se stvarno rešim jedne bede: da drugi imaju prednost u odnosu na mene – svi su važniji i svi su bolji od mene.
Kad prvi put odeš kod psihoterapeuta, on te najčešće pita: “Otkud vi kod mene?” Počneš da se praviš da nije ništa strašno. Eto, došao sam malo da izjadam jer sam nervozan. A onda kreneš da kukaš na ceo svet, na majku, na oca, na kolegu, na prijatelje, kako te niko ne razume i da si jadno maleno biće koje samo traži mesto pod Suncem; kako te vređa nečije ponašanje i da nisi ti ništa pogrešio jer si bezgrešan, a tamo gde si pogrešio ne razumeš kako neko može da ti ne oprosti. I stalno se pitaš kad će svet da se preokrene i da bude onako kako si ti zamislio. Ti si napaćeno biće, što verovatno i jesi, da se ne lažemo.
A onda… Psihoterapeut te finooo vrati na sam početak i pita te samo kako se osećaš. I ti prvo ignorišeš , pa podigneš sve mehanizme odbrane na gotovs, a on te gleda i čeka… i onda shvatiš da je najbolje da kažeš istinu: da si tužan, pretužan. Raspadneš se ko jenga, rasut na sve strane sa suzama koje prete da poplave i da te udave. I znaš šta? Odlično! Koliko god to sad zvučalo mazohistički, suze su najveće blago i dokazano je da plakanje oslobađa od stresa. Kad se dovoljno isplačeš, a to može da traje i nedeljama, onda počinje pravi rad na sebi. Sad već možeš lakše da upravljaš sobom, brže da se smiriš i da kažeš sebi nešto nežno. Znam, otrcana fraza ali jeste tako.
Sigurno je bilo situacija kada se neko prema tebi ponašao kao da si nevažan, pa te to rastužilo, razbesnelo ili učinilo od tebe da budeš kao panj. Psihoterapeut ti pomaže da naučiš da razmišljaš o svojim potrebama. Pre svega, treba napraviti razliku između onoga što misliš i onoga što ti jeste stvarno važno. Ako je poštovanje visoko na tvojoj lestvici vrednosti, da li ima mesta za osobu koja te ne ceni? Sigurno da se od te osobe možeš fizički odvojiti, ali ponoviće se ista stvar samo sa nekim drugim. Kad negativno osećanje potraje neko vreme postaješ destruktivan, a dugme za samouništenje se pali samo kad Vasiona kaže. Znači, zavisi od tebe. Ovde nije važno kako se druga strana ponaša, nego zašto ti to ponašanje doživljavaš kao uvredu i ako jeste uvreda zašto je trpiš i kako ćeš da je prevaziđeš.
Kod psihoteraputa treba ići i kad misliš da je s tobom sve u redu. A da li je, izaći će na videlo 🙂 Šalu na stranu, ukoliko si razumeo neku situaciju i prihvatio stanje stvari, korisno je porazgovarati sa nekim o tome, čisto da bi bio i u miru sa sobom. Znam mnoge koji misle da su racionalno doneli neke odluke, a posle par meseci nemaju pojma šta ih je snašlo.
Meni je psihoterapija pomogla da se stvarno rešim jedne bede: da drugi imaju prednost u odnosu na mene – svi su važniji i svi su bolji od mene. To me mama naučila, a ja njoj sad pokušavam da objasnim da to “nije moja šolja čaja”. Ne pitaj koji su to okršaji 🙂
Poenta psihoterapije je da promeniš unutrašnji glas koji ti kaže da nisi dovoljno dobar i da prevaziđeš traumatična iskustva. Vrlo često ćeš biti isprovociran. Nemoj to izbegavati. Postoji razlog zašto te to uznemirava, bavi se time. Meni se dešavalo da posle nekih seansi izađem potpuno šlogirana ali sam se na to vratila i radila na tome. Izloži se. Što se više otvaraš i što više ne razmišljaš šta ćeš reći to su ti veće šanse za “oporavak”. Budi bez mozga.
Bavljenje emocijama nije lako ali je neophodno. Jedini cilj odlaska na psihoterpapiju jeste da napreduješ do nivoa funkcionisanja koji je za tebe optimalan. Da li ćeš ići jedanput ili sto puta na seansu zavisi od tebe i onoga što je tebi bitno da obradiš. I najvažnije – ne čekaj da postaneš bure baruta i pažljivo slušaj šta ti psihoterapeut kaže.
Na kraju, kad dođeš to onoga da si potpuno prazan, kad se pomiriš sa sudbinom, kad ne pružaš otpor, kad si sam, kad odbaciš stara uverenja, kad ne želiš više da se ponašaš kao nekad, kad prekineš sa nekim ljudima, kad nisi više “svoj” tad je znak da je terapija urodila plodom. Blago tebi!
U sledećem postu bavim se koučingom– najvećom enigmom 🙂
Sto si stala sa pisanjem kad ti lepo ide!?